September 24, 2016
GURRE-LIEDER U LISINSKOM - KONCERTNI DOGAĐAJ SEZONE Nikada do sada Schönberg u Zagrebu nije dobio takve ovacije

By Jagoda Martinčević

U subotu je bila jedna od nažalost samo dvije predviđene izvedbe. Pred punom dvoranom nastupilo je više od 300 glazbenika

Zagrebačka koncertna sezona tek je počela, a događaj sezone već se dogodio.

U dvorani Vatroslav Lisinski preksinoć je izvedena, prvi put u Hrvatskoj, skladba “Gurre-Lieder” Arnolda Schönberga, i to 103 godine nakon bečke praizvedbe. Prva od samo, nažalost, dvije predviđene izvedbe ispunila je Lisinski do zadnjeg mjesta brojnim znatiželjnicima željnima senzacije koja u izvorniku uključuje oko pet stotina izvođača, kod nas reduciranih na oko tri stotine svirača i pjevača, po čemu je Schönbergovo djelo među najnapučenijim partiturama u povijesti glazbe.

No može li se glazba cijeniti po brojnosti onih koji je izvode? Dakako da ne može jer kvantiteta zasigurno nije mjerilo kvalitete, a ni ovaj mladenački Schönberg nipošto nije onaj koji će tek u razdoblju nakon “Gurre-pjesama” postati najvažnijim ali i najosporavanijim skladateljem 20. stoljeća, oko čije će se glazbe voditi čak i sudski procesi, a psihijatri izjavljivati kako publika slušajući djela oca moderne glazbe i dodekafonske metode pokazuje “simptome teške nervne depresije”.

Danska legenda

Kantata “Gurre-Lieder” ne može izazvati nikakvu depresiju već i stoga što slušateljsku ali i gledateljsku pozornost kroz dva sata trajanja drži prikovanu za čitavu armiju izvođača, među kojima je nekoliko zborova (126 glasova) i pet vokalnih solista, a u orkestru osim osamdesetak gudača još i sva sila limenih i drvenih puhača (deset rogova, sedam klarineta, šest trublji...), četiri harfe, brojne udaraljke, osebujna čelesta i tko zna što još, a sve to u funkciji stare danske legende koja priča priču o jednoj srednjovjekovnoj nedopuštenoj i beskrajnoj ljubavi s tragičnim krajem.

Svaka sličnost s Wagnerovom operom “Tristan i Izolda” može, dakako, biti slučajna baš kao i usporedba s Debussyjevim djelom “Pelléas i Mélisande”, no činjenicom ostaje da su sva trojica autora posegnula za legendom nemogućeg, a onaj na kraju lanca, Schönberg, vješto se koristio poetskim ali i glazbenim alatima prethodnika. Elementi kasne, već prezrele, hipertrofirane romantike morali su dovesti do nekakvog prirodnog završetka i upravo je Schönberg, prije nego što je tradicionalnu glazbu okrenuo naglavce, to i učinio svojim “Gurre-Lieder”.

Golemi aparat

Slušajući tu zvukom gotovo prezasićenu glazbu isprekidanu finim slojevima debisijevske poetike, zapravo je teško pojmiti što se to zbivalo u glavi autora koji će postupno doći do tonskog asketizma. Možda ga najbolje tumači rečenica “Ja sam konzervativac kojeg su prisilili da postane radikalan”, ali ni to neće promijeniti razmišljanje o dva posve različita Schönberga i autorskoj preobrazbi kakvu do tada nije zabilježila povijest glazbe.

Upitno je zbog čega mu je golemi izvođački aparat trebao da bi ispričao jednostavnu legendu Jensa Petera Jacobsena, jer o ljubavi, pa i onoj beskrajnoj, može se i tiše glazbeno misliti, no prethodnici poput Berlioza i Wagnera za mladog su Schönberga bili još očiti mamac, a pred nosom mu je bio i Gustav Mahler sa svojom Osmom simfonijom “Tisuću”, da i ne spominjemo Pjotra Čajkovskog koji je uvertiri “1812.” osim dva orkestra za izvedbe na otvorenom dodao i prave pravcate topove.

No uza sve rečeno, “Gurre-Lieder” izvanredno je dojmljivo djelo. U svakom smislu ekspresije izričaja, tonske ljepote povezane sustavom karakterističnih motiva, duboko emocionalnog dosega i povrh svega skladateljske vještine samoukog autora koji je upravo ovim djelom pokazao da sve zna i može kako bi to “sve” već sljedećim koracima poništio zatvarajući tradicionalno naštimana ušesa glazbene Europe. Ipak bilo je i nečeg gotovo mefistofski dijaboličnog u Schönbergovu ponašanju na praizvedbi. Kronike zapisuju ovacije i pljesak od pola sata, a on se ogorčen naklonio samo umjetnicima dok je publici okrenuo leđa. “Stajao sam sâm nasuprot gomili neprijatelja”, zapisao je sluteći da će upravo “Gurre-Lieder” odmoći glazbi koja je tek dolazila.

Muzikalna ruka

Tko zna što bi Schönberg danas mislio o “neprijateljima” nakon ovacija zagrebačkoj izvedbi kakve nikad nije dobilo niti jedno drugo njegovo djelo? Ovacije je zaslužio prije svih pokretač i dirigent projekta maestro Nikša Bareza vladajući nadahnuto i precizno golemim ansamblom u kojem nije bilo slabe točke. Muzikalnu Barezinu ruku finih, mekih poteza užitak je i gledati, a ono što do slušatelja stiže gotovo je vrhunac granice dirigentskog umijeća. Odabrao je idealne soliste: snažnog, emocijama nabijenog tenora Michaela Roberta Hendricka kao jedinoga gosta i dvije naše prvakinje; potresno nježnu Adelu Golac Rilović i zlokobno zagledanu u proročanstvo simbolizma, veliku interpretkinju Dubravku Šeparović Mušović. Uz vrlo dobre tumače manjih likova Stjepana Franetovića i Sinišu Štorka impresionirao je Ozren Bilušić kao pripovjedač u posebno osjetljivoj dionici za epohu specifičnog govorenog pjevanja (Sprechgesang).

Nositelji zvukovnoga obzorja bili su glazbenici Simfonijskog orkestra i zbora HRT-a, orkestra i zbora HNK-a u Zagrebu te zbor Muzičke akademije. Udruživši se organizacijski s dvoranom Lisinski, što je samo po sebi pothvat, ostvarili su projekt koji će publika kao i slušatelji izravnoga prijenosa na Trećem programu Hrvatskoga radija doista pamtiti kao veliki događaj.

Related Link
Back to List
Back to Top